Uz cviljenje čelika, voz je stao na pustoj ćupriji. Dosadi u vagonu konkuriše mrak koji se sliva niz prljave prozore.
Tragovi tuge slikaju patinu na njenom licu. U prvim naborima oko očiju sakrila je obe svoje prošlosti – i onu sanjanu i onu proživljenu.
Nije sigurna ni koju sadašnjost živi, ovu u nesanici dokonog putovanja ili onu u mašti.
Minuti se vuku sporo. Kao čekanje.
– A vreme, ipak, leti – pomislila je, nehajno, posmatrajući svoj odraz u ogledalu dok je popravljala šminku.
Bezrazložno kao što je i stala, kompozicija je krenula dalje, u budućnost koja se krije na nekoj od loše osvetljenih stanica.
I nije sigurno da se neće poklopiti sa snom.
Kao što nije sigurno ni da hoće.
Ne plači , to mogu i ja .... 